Anorexia nervosa ili anoreksija je težak gubitak apetita čiji su razlozi
emocionalne prirode. Anorexia nervosa je poremećaj jedenja u središtu kojeg se nalazi veliki strah od debljanja. Anoreksija ne nastaje zbog gubitka apetita već je riječ o borbi protiv gladi zbog straha od debljanja koji ne popušta ni onda kad je mršavost dostigla takve razmjere da je ugrožen život bolesnika.
Iako je u središtu bolesti hrana, anoreksija je bolest uma, tj. psihicka bolest. Često započinje relativno prirodnom željom za gubitkom nekoliko kilograma.
Oboljela osoba postaje opsjednuta slikom svog tijela i često doživljava sebe debelom iako je istina suprotna. Paradoks je da ona od priprave i konzumiranja hrane pravi obred. Oko polovice svih anoreksičara u nekom trenutku počne patiti od bulimije. Anoreksičari obično dolaze iz obitelji koje imaju visoke zahtjeve glede njihovih dostignuća i često traže savršenstvo , služeći se prisilom u mnogim vidovima života, osobito školi. Poricanje često prati njihovu izrazitu usredotočenost na to da ostanu mršavi; anoreksičari u pravilu naće htjeti priznati da nešto nije u redu, pa na izraze zabrinutosti drugih reagiraju ljutito ili obrambeno.
Dok neka istraživanja ukazuju na to da geni mogu donekle predodrediti anoreksiju, većina istraživača vjeruje da su ključni psihološki čimbenici. Anoreksičari imaju nisku razinu samopoštovanja i osjećaju se nedostojnima ljubavi. U adolestenciji takve osjećaje mogu pogoršati hormoni i hormonalne promjene, kulturološke poruke te pritisci ili napetost unutar obitelji. Krajnost gladovanja može biti način na koji anoreksičar pokušava upravljati svojim životom – ne samo oblikujući svoj izgled nego i osporavajući sazrijevanje i svoj spolni razvoj.
Psihoterapija, redovito medicinsko praćenje i vođenje prehrane trebali bi biti dijelom svakog programa liječenja anoreksije. Liječenje anoreksije će se razlikovati , a ovisno o stadiju u kojem se prepozna i pacijentovoj spremnosti na suradnju. Hospitalizacija je obično nužna, ako je pacijent izgubio više od 25% svoje uobičajene tjelesne težine. U središtu liječenja se nalazi prvenstveno individualna psihoterapija kako bi se otkrili emocionalni problemi i teškoće međuljudskih odnosa koji se možda nalaze u pozadini bolesti. Obiteljska terapija je također vrlo važna , ako pacijent živi sa obitelji, a bihevioristička terapija može pomoći da promijeni štetne navike. Osim toga trebalo bi postaviti cilj u obliku točno određenog raspona težine, a važni su i prehrambena edukacija i medicinsko praćenje. Osim cinkovog sulfata često se propisuju i dodatne količine ostalih hranjivih tvari, sredstva za pojačavanje apetita, antidepresivi, kao i sredstva protiv tjeskobe.
Simptomi :
- znatan gubitak na težini
- strah od debljanja, čak i u omršavljelom stanju
- pretjerano držanje dijeta i vježbanje
- iskrivljena slika o tijelu
- abnormalna zaokupljenost hranom (zbrajanje kalorija… )
- zatvor
- suha, žućkasta koža
- rast dlaka na licu i tijelu; gubitak dijela kose
- prestanak menstruacije
- potiskivanje spolne želje
- hladne ruke i stopala
- kronična nesanica; neobjašnjiv rast ili pad energije